Kada si počela igrati badminton i zašto baš badminton?
Pozdrav!
Počela sam igrati badminton s 9 godina i to sasvim slučajno. U OŠ Vladimir Nazor došli su treneri koji su nam prezentirali badminton. Pozvali su nas da dođemo na probni trening u MIOC i tako je započeo moj 30 godina dugački put. Moram napomenuti da se na probnom treningu pojavilo 40-ak djece. S obzirom na kapacitet dvorane tadašnji ukrajinski trener Sergej Bendin napravio je eliminaciju igrača testiranjem naših refleksa i koordinacije. Mislim da se takav odaziv badmintonskom treningu nikad nije ponovio.
Zanimljivo je i da je Bojan s kojim danas imam Lovru također bio na probnom treningu, ali je njegov tata zabranio da igra badminton jer je smatrao da je to sport za curice 🙂
Malena Rene Cvitić koja trenira u Medvedgradu kćer je Morane Esih koja je sa mnom počela igrati badminton. Rene je nastavila maminim stopama pa ćemo Morana i ja ovog mjeseca na Silvekovom turniru ponovno sresti našeg prvog trenera, gore spomenutog Sergeja. Lijepe priče i divne uspomene nakon punih 30 godina.
Koji su tvoji najbolji rezultati?
Sjećam se velike sreće kada sam prvi i zadnji put osvojila sva tri zlata na PH. Ne znam kada je to točno bilo, ali se sjećam da me tu godinu trenirao Silvio Jurčić i da su se na tom turniru stvari baš posložile.
Osvajanje Croatian Internationala s Đurom je realno moj najveći uspjeh iako u mixu s Đurom većina zasluga ide isključivo njemu.
Nije za pohvalu, ali doma više nemam niti jednu medalju (malčice me sada sram). Nikada se nisam vezala za taj komad metala, uvijek me više veselio izazov i put do same medalje.
Ove godine si opet nastupila na PH (nakon par godina pauze) kakav je bio osjećaj vratiti se ponovo na teren?
Ja obožavam naša prvenstva. To je jedino vrijeme kada se svi skupimo i kada mogu vidjeti ljude koje dugo vremena nisam imala priliku sresti. I dan danas obožavam gledati naše dečke kako igraju (Čimbi, Diša, Đuro, Fićo, Joža…). Uvijek u njima vidim Mao Honga (i hvata me nostalgija).
Osjećaj izlaska na teren je kod mene uvijek isti, i na treningu i na turniru – veliki gušt i velika ljubav.
Želiš li da i tvoj sin Lovro postane jednog dana badmintonaš?
Ne bih imala ništa protiv, ali mora biti bolji ili barem u istom rangu kao Đuro.
Zato smo mu rano dali reket u ruke, a badminton je jedna od prvih riječi koju je naučio (prednost je jedino imala riječ Federer :)). Klupska hudica stoji u ormaru i čeka Lovru da malo naraste … kako zvuči miks Kubović Lovro/Helbling Una 🙂 ?
